BUDITE SPREMNI OPRAŠTATI

Drugog dana obilježavanje žrtve grada Vukovara za Hrvatsku i spomen na 21. obljetnicu njegova pada 1991. godine održan je 19. studenog u njegovom  zapadnom dijelu, u Borovu naselju. Tema obilježavanja bila je pod sloganom: «Žrtva Borova naselja za Hrvatsku». Nositelj obilježavanja bila je udruga «Vukovarske majke». Njima su se pridružile i «Žene u crnom» iz Srbije, koje svake godine dolaze na ovo obilježavanje i polažu vijence i pale svijeće na mjestu stradanja kod «Borova commerca» gdje je 1991. godine bilo sklonište i ratna bolnica i gdje su mnogi Vukovarci izgubili svoje najmilije. One se bezgranično  trude da se i u njihovoj državi Srbiji čuje prava istina o onom što su neki predstavnici njihovog naroda, vođeni politikom mržnje, učinili u ovom gradu i u zemlji Hrvatskoj. Tako su ove godine, nakon izricanja oslobađajuće presude  hrvatskim generalima  zahtijevale da se srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić javno ispriča hrvatskom  narodu.
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća polaznici dviju  osnovnih škola u ovom naselju
«Blage Zadro» i «Siniše Glavašević» izveli su prigodni recital.  Nakon molitve uslijedila je kolona sjećanja ulicama ovog naselja do župne crkve «Gospe Fatimske» gdje je služena sveta misa za sve poginule i nestale. Euharistijsko slavlje predvodio je i propovijedao mons. Mate Uzinić biskup iz prijateljskog grada Dubrovnika. Biskup je u svojoj propovijedi stavio naglasak na ono što je rekao general Ante Gotovina na centralnom zagrebačkom trgu pri povratku iz uzništva u domovinu i na slobodu: «Rat pripada prošlosti, okrenimo se svi zajedno budućnosti», s posebnim naglaskom da Vukovarci moraju biti spremni opraštati!
Biskup se odmah na početku oslonio na netom pročitana biblijska čitanja rekavši: «Ne znam tko je birao današnje liturgijske tekstove, ali mi se taj izbor čini vrlo prikladnim opisom stanja i našeg naroda u ovom vremenu, 21. godinu nakon stravičnih događaja u Vukovaru, koji su nas užasnuli i još užasavaju, oni  označavaju našu Pashu ili naš Vazam, naš nacionalni izlazak iz Egipta, odnosno naš Veliki petak. (Vidi: Izl 16,1-12 i Lk 24,13-36)
Doista prvo čitanje iz Knjige Izlaska, a  i evanđelje koje opisuje stanje dvojice učenika u uskrsno jutro na putu iz Jeruzalema u Emaus, slika su našeg trenutnog stanja, kako ovdje u Vukovaru, tako i diljem domovine uključujući i moj Dubrovnik koji se ponosi s tim da je grad prijatelj Vukovara. Izuzetak od ovog stanja, koji nam je u srca vratio malo radosti u bolji i pravedniji svijet bila je, a i jest, tek veličanstvena drugo stupanjska oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u Haagu. Ponosno spominjanje ove presude, a ja ju s osobitim zadovoljstvom spominjem upravo ovdje gdje smo najviše stradali, ne znači da ne priznajemo da je i na drugoj strani bilo nevinih žrtava zbog kojih iskreno žalimo i koje također imaju pravo  da se sazna što se dogodilo i da se krivci kazne, nego znači da smo sretni što nepravednom presudom i osudom nevinih, nisu nastale nove žrtve. Tom je, naime, presudom obrisana ljaga s lica dvojice generala i njihovih obitelji, s lica hrvatske vojske, koja je bila izjednačena s agresorskom vojskom koja je ovdje u Vukovaru i svemu onom što u sebi uključuje taj pojam - dakle i Borovu naselju za čije žrtve danas osobito molimo - u Škabrnji, i mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini, učinila stravične zločine, s lica domovinskog obrambenog rata i osobito prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji mu je bio na čelu, ali i s lica cijele Hrvatske i svih nas, a usuđujem se reći barem djelomično i s lica međunarodne zajednice i Haaškog tribunala. Kažem djelomično, polazeći od vaše situacije jer vaše žrtve, čuli smo pred nekoliko dana stravičan komentar osobe koja je tome kumovala i koja ne zaslužuje da joj se s ovog mjesta spomene ime, tom sudu nikad nisu bile važne. Ovo mogu djelomično posvjedočiti i iz situacije Dubrovnika jer su tom sudu, a i međunarodnoj zajednici u cjelini, bile važnije njegove zidine, koje su lijepe i s kojima s pravom ponosimo, nego ljudska patnja i ljudske žrtve za koje također nitko nije odgovarao, a koje su daleko vrjednije i važnije od zidina.
Potom se biskup Uzinić osvrnuo na depresivno stanje nacije. To stanje je posljedica ne samo teške socijalne situacije u koju smo dovedeni ne samo zbog lošeg vođenja ekonomije ove države u posljednjih petnaest godina, niti zbog posljedica svjetske ekonomske krize, nego i zbog loših zakonskih rješenja i odluka. Da je u stvarnosti uistinu tome tako neka potvrdi i izjava jedne Vukovarke, koja su se čule na nedavnom skupu u Dubrovniku pod nazivom: «Sjećanje na Vukovar» u organizaciji Vijeća za pastoral mladih u dubrovačkoj biskupiji. Vukovarka Aleksandra Mišljenović  se nedavno doselila u Dubrovnik. Ona opisuje svoj rodni grad ovako. «Pitaš me kako je u Vukovaru sada? Ne znam hoće li ovo biti čudno, ali u mojoj školi, kao i u nekoliko drugih škola u Vukovaru,  srpska djeca idu odvojeno od hrvatske djece. To isto vrijedi i za vrtiće, gradske kafiće, športske klubove… U smiraj dana ako se prošetaš malo gradom tu i tamo sretneš pokoje lice i male su šanse da će ti se itko nasmiješiti. Vukovarci su postali istrošeni ljudi od svakidašnjih problema. Možeš obnoviti građevine, presvući ulice novim slojem asfalta, ali kako ćeš u ljudima zatomiti sjećanja? Lakše je reći: «Da rat pripada prošlosti i da se svi trebamo okrenuti budućnosti», ali kako zatomiti osjećaje, kako zaboraviti nedavnu prošlost?»
Da bi odgovorio na ovaj niz navedenih  izazova  biskup Uzinić se pozvao na netom pročitano evanđelje. « Luka u današnjem ulomku navodi razgovor Isusov s dvojicom učenika koji su se tužni vraćali u svoje selo nakon onih događaja na Veliki petak.  Uskrsli im je protumačio: «Počevši od Mojsija i svih proroka i što u svim Pismima ima o njemuk!» Iz tog sjećanja na prošlost, koje u vjeri treba biti prožeto zahvalnošću da bi, u skladu s psalmom, bilo «predano budućem koljenu… da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih».
I nama se u ovoj euharistiji  treba  dogoditi da u susretu s Uskrslim  u naš strah unesemo hrabost, u našu nevjeru vjeru, u beznađe nadu, u mržnju ljubav… Jedino na taj način moći ćemo svi zajedno, s osmijehom na licu tijekom cijele godine, bez obzira na nacionalne, vjerske, političke i bilo kakve druge razlike početi graditi bolju budućnost.»
Biskup Uzinić je ovu poruku  još jednom podcrtao u uvodu u Oče naš za vrijeme mise. «Ova molitva je zahtjevna jer uvijek iznova molimo:… «Kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!»
Nakon svete mise mnoštvo vjernika se uputilo autobusima prema Borovu (selu) gdje se početkom svibnja  1991. godine dogodio strašan masakr. Ubijena su dvanaestorica hrvatskih redarstvenika. Tu je započeo rat u ovom dijelu Lijepe naše. Kolona se od njihova spomen obilježja pješice uputila prema desnoj obali Dunava gdje su, nakon pada grada, mnogi ubijeni civili, starci, žene i djeca bačeni u Dunav.  Kćerke Marija i Josipa iz obitelji Rehak bacile su vijenac s brodice lučke kapetanije u Dunav, a nazočni su upalili svijeće i položili  crvene ruže u Dunav.
Završetak sjećanja: «Žrtve Borova naselja za Hrvatsku» bio je na poljoprivrednom imanju farme «Lovas»,  gdje su pak  ubijene zakapali u zemlju i tu ih prekrili  stajskim gnojem da bi im se izbrisao svaki trag. Ta je masovna grobnica otkrivena, a posmrtni ostaci preneseni su na Memorijalne groblje.
Na taj način je završilo obilježavanje drugog dana pada grada Vukovara 1991. godine.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 20.11.2012.g.